zupaisamostan73.GODINA ŽUPE SV. ANTUNA U PULI

Sedamdeset i tri godine u životu jedne župe nije mnogo, ali je ipak jedan period koji nam dopušta da se osvrnemo na proteklo vrijeme i pogledamo kako je počeo i tekao život ove župne zajednice Božjega naroda u Puli.

Prije svega je neobično da je Pula sve do osnutka župe sv. Antuna 1940. god. imala jedinu župu – onu katedrale - u gradu koji je još 1910. brojio 58.500 stanovnika. Stoga je razumljivo što su crkveni poglavari tražili mogućnost da se krene s osnivanjem novih župa u gradu. Prisjetimo se da je Istra nakon I. svjetskog rata bila pripojena Italiji i da su franjevci talijanske provincije sv. Franje iz Venecije na ovom mjestu ponad Arene već 1931. bili izgradili crkvu, a 1935. i samostan sv. Antuna Padovanskoga. Stoga je logično da je mons. Trifone Pederzzolli, biskup porečko-pulski god. 1938. upravi ove provincije ponudio osnivanje i preuzimanje nove župe u gradu. Pošto je venecijanski provincijal Sv. Kongregaciji za redovnike uputio molbu da se samostanu dozvoli preuzimanje nove župe, ista kongregacije 25. X. 1938. a Generalna uprava franjevačkog reda 28. X. 1938. daju zeleno svijetlo za taj korak. Prema crkvenim zakonima župa se imala pleno iure et ad nutum S. Sedis inkorporirati Provinciji sv. Franje u Veneciji. Nakon ovih početnih akata 4. VI. 1939. biskup Pederzzolli izdaje dokument o ustanovi nove župe sv. Antuna, druge u gradu Puli. Trebalo je još obaviti neke pripremne radnje da bi 1. svibnja 1940. župa službeno započela radom.

Franjevci u Puli u starini

Franjevci – Red male braće - prisutni su u Puli od samih početaka reda sv. Franje. Sjetimo se da je u Puli umro još 1242. bl. Oton, čudotvorac. Istarski samostani (Pula, Bale, Poreč, Rovinj, Pazin, Piran, Kopar, Trst) pripadali su od početka Dalmatinskoj provinciji sa sjedištem u Zadru. Ne znamo točno gdje je bio prvi franjevački samostan u Puli, ali je najvjerojatnije bio kod crkve sv. Mateja van zidina, uz more, podno Monte Zara. Crkva je srušena pod austrijskom upravom u drugoj polovici 19. st. radi potreba brodogradilišta. Početkom 14. st. izgrađen je samostan sv. Franje unutar gradskih zidina. Kad je u 15. st. u franjevačkom redu zaživio pokret za duhovnom obnovom – tzv. opservancija, samostan sv. Franje ostao je nereformiran, konventualski, kakav je i danas. Franjevci opservanti zadržali su se u samostanu sv. Mateja. God. 1615. franjevci opservanti Dalmatinske provincije naselili su se na otočiću Veruda («Fratarski otok»), gdje su ostali do Napoleona 1806. Tada je ukinut je i samostan sv. Franje u Puli. Od tada pa do 1920. u Puli nije bilo ni franjevaca niti ijednog drugog muškog samostana.

Ponovni dolazak franjevaca u Pulu i Šijanu

Nakon 1. svjetskog rata, u vrijeme talijanske vlasti, franjevci iz Venecije i Padove uočili su ovu prazninu i tražili način da se nasele u Puli. God 1919. p. Tito Castagna, član venecijanske provincije, propovijedao je svibanjsku pobožnost u čast Majke Božje u pulskoj katedrali na zadovoljstvo puka i klera, pa je tom prilikom zamoljen da poradi kako bi njegova provincija preuzela brigu za svetište Gospe od Milosti u Šijani. Nakon pravnih priprava i tehničkih radnji, na Novu godinu 1920. bi otvoren prvi samostančić s tri franjevca, koji se nasele u «Villi Mery» udaljenoj stotinjak metara od crkve. Poslije su kupili gostionicu iza crkve, gdje je i danas franjevačka kuća. Ova je kuća nešto povećana i adaptirana u mali samostan, koji je djelovao sve do 1970. god. Nakon toga u samostanu su djelovale i skrbile za svetište Majke Božje časne sestre Kćeri Božje ljubavi iz Blata do god. 2002.

Franjevci konventualci iz Padove uspjeli su dobiti natrag samostan sv. Franje god. 1926.a iza rata samostan su preuzeli hrvatski franjevci konventualci.

Sirotište

Božja providnost je franjevcima u Šijani stavila na brigu nekoliko ratne siročadi, pa kad im je broj porastao, tražili su način da otvore sirotište u gradu Puli. Već u studenome 1920. unajmljena je jedna kuća na početku sjeverne strane Kandlerove ulice gdje je otvoren «Orfanotrofio all' Angelo», koji su vodile franjevačke trećoredice. Kad je 1925. općina uzela spomenutu kuću za školu, fratri su zamolili gradske vlasti da im za sirotište stave na raspolaganje nekadašnju gradsku bolnicu – danas kuća desno od crkve sv. Antuna. God. 1928. pozvane su Male sestre sv. Obitelji iz Castelletta kod Verone da preuzmu brigu za sirotište. Na mjestu današnje crkve nalazila se vatrogasna garaža. U sirotištu je boravilo i odgajalo se po tridesetak gojenaca. Neki su od njih postali franjevci. U siječnju 1947. sirotište je zatvoreno i preseljeno u Cittadellu kod Padove. Konfisciranu kuću vlasti su naselile stanarima, uglavnom nekatolicima. God. 1993. kuća je pravno vraćena samostanu.

Svetište Gospe od Milosti u Šijani

Kad su talijanski fratri dolazili u Pulu mislili su da će njihovo središte biti kod Majke Božje u Šijani. Zato su i kupili kuću i teren u blizini crkve. Biskupija im je povjerila zavjetno svetište izgrađeno 1886. s dozvolom da ga mogu povećavati i dotjeravati. Vidjeli smo da su ubrzo promijenili plan i odlučili doći u sam grad.

Crkva iz 1886. sagrađena je na mjestu starije, vrlo trošne crkvice koja se spominje u 15. st. I sadašnji lik (reljef) Gospe datira se u 15. st. Tradicija, koja je potvrđena nekim kamenim elementima nađenim pri gradnji sadašnje crkve, kaže da je na tom mjestu bila crkva već u ranom srednjem vijeku. Kult Majke Božje u Šijani veoma je pojačan čudesnim ozdravljenjem teško bolesne gđe Marije Magno god 1849. Crkva je bila krcata slikama i zavjetnim darovima, koji su uklonjeni prigodom bojadisanja crkve 1971. Masovnim odlaskom starog stanovništva Pule iza II. svjetskog rata i uklanjanjem zavjetnih slika i darova, koji su bili znak zahvalnosti za primljene milosti, svetište je izgubilo na značenju i posjetu. Odlaskom talijanskih fratara samostan je nastavio živjeti, ali samo s jednim svećenikom, koji je tu ostao do 1971. kao čuvar svetišta, a 1955. došle su i časne sestre Kćeri Milosrđa iz Blata.

Od 1971. svetište poslužuje svećenik iz samostana sv. Antuna, a časne sestre su napustile Šijanu 2002. godine. Od tada se u svetištu slave svete mise dva puta u tjednu, srijedom i nedjeljom. Za djecu onog područja održava se vjeronauk subotom. Tri su glavna slavlja kad u svetište hodočasti masa vjernika iz Pule: Uskrsni ponedjeljak, Velika Gospa i Mala Gospa. U svibnju, mjesecu posvećenom Majci Božjoj, slavi se misa svaki dan.

 

Crkva i samostan sv. Antuna

Fratri su uočili da bi ova lokacija stare bolnice u blizini Arene bila prikladna za novu crkvu i samostan. Zagovorom sv. Antuna i sv. Terezije od Malog Isusa kojima su se utekli uspjeli su u dosta kratko vrijeme od općine otkupiti milodarima staru bolnicu i okolni teren, pa su novo zdanje odlučili staviti pod zaštitu Padovanskog sveca i Male Terezije. Dekretom generalne kurije franjevačkog reda od 29. X. 1927. dozvoljava se osnivanje i izgradnja crkve i samostana sv. Antuna u Puli. Ljeti 1929. iskopani su temelji te je 4. X. blagoslovljen temeljni kamen i započela gradnja monumentalne crkve sv. Antuna. Još je bila svježa uspomena na u proljeće preminulog (25. IV. 1929) mladog franjevačkog trećoredca Egidija Bulešića, koji je umro na glasu svetosti, pa je njegova slika ugrađena u kamen temeljac same crkve. Danas je on sluga Božji i nadamo se da će uskoro biti proglašen blaženim. Nacrt za novu crkvu napravio je općinski arhitekt ing. Gvido Brass, a zidarski poduzetnik Sebastiano Bianchini gradio ju je s toliko ljubavi da se doživljavao kao da gradi srednjovjekovnu katedralu. Gradnja je toliko bila dogotovljena da je 1. studenoga 1931. mogla biti blagoslovljena i stavljena u funkciju. Lokalni list «Corriere Istriano» napisao je tom prigodom: «Ostvaruje se vruća želja tolikih građana Pule, svečani otvor novoga hrama sv. Antuna, podignutog u kratkom vremenu od dvije godine zahvaljujući žaru građana Pule. Ova nova crkva, uistinu umjetnička, ostat će spomenik vjere našega vremena i duboke i trajne pobožnosti pulskog puka prema slavnom sv. Antunu». Dakako da će još proći dosta vremena dok ne bude u potpunosti opremljena. Nastavio se graditi zvonik visine 45 m. Nažalost, ova je gradnja imala i jednu žrtvu, Justa Zidaricha, koji je pao sa skele i smrtno stradao (20. V. 1931). Uoči blagdana sv. Antuna, 9. VI. 1932. blagoslovljen je i postavljen na zvonik kameni kip sv. Antuna (1,75 m), kojom prilikom skupilo se oko crkve 20.000 ljudi. Pet većih zvona dignuta su na zvonik 1933. i predstavljaju pet tonova glazbene ljestvice. Mramorni pod postavljen je 1936. a 1939. izgrađena je apsida sa novim glavnim oltarom u čast sv. Antuna. Nacrt za pločnik prezbiterija napravio je franjevac venecijanske provincije, akad. slikar fra Claudio Granzotto, koji je 1992. god. proglašen blaženim. Oltar Bezgrešne Gospe izgrađen je 1943. U prosincu 1961. instalirane su u našoj crkvi orgulje koje su inaugurirane uoči Božića nastupom o. Ivana Perana, našeg poznatog glazbenika. Orgulje su djelo Franca Jenka iz Ljubljane.

Za 50. obljetnicu crkve (1981) napravljen je veliki mozaik Krista Spasitelja u apsidi, djelo akad. slikara Josipa Botterija. God. 1982. prvi put su ektrificirana tri zvona, a 2005. postavljeno novo postolje i iznova elektrificirano svih pet zvona. Ljeti god. 2002. preuređena je crkva po smjernicama II. Vatikanskog koncila. Menza velikog oltara pomaknuta je naprijed, tabernakul je stavljen u desnu bočnu lađu, a na mjesto velikog oltara postavljen brončani kip sv. Antuna akad. kipara Zdenka Cara iz Crikvenice. Ogradice uz kip sv. Antuna pripadale su balaustri prezbiterija, koja je bila uklonjena kad je postavljen oltar prema narodu prema smjernicama II. Vatikanskog koncila. God. 2003. nabavljene s nove hrastove klupe, a 2004. firma Skira iz Pule izradila je nove prozorske vitraje. Rozeta - vitraj napravljen je iz 2005. god. Time je crkva dotjerana u svakom pogledu. Što se tiče ozvučenja crkve, ono je u više navrata dotjeravano boljim aparatima i mikrofonima, ali još uvijek nije idealno, jer je crkva veoma akustična.

Crkva sv. Salvatora/ Spasa na Velom Vrhu

Naselje Veli Vrh /Monte Grande/ na ulazu u Pulu pripadalo je župi sv. Antuna. Već u vrijeme Italije tu je živjelo više od jedne tisuće stanovnika, pa su fratri smatrali potrebnim sagraditi crkvu za potrebe tamošnjih vjernika. Otkupili su pozamašno zemljište sa šumicom i 1944. sagradili crkvu sv. Salvatora, (+1567) franjevca koga je papa Pijo XI. proglasio svetim. Za gradnju se najviše zauzeo P. Pellegrino de Zan, gvardijan sv. Antuna. Crkvu su redovito posluživali (misa, vjeronauk i dr.) i održavali svećenici iz samostana Sv. Antuna. Nakon rata sagrađena je na tom terenu osnovna škola za niže razrede i druge društvene dvorane. Polovicom 1974. biskup Nežić osnovao je na Velom Vrhu novu župu i posvetio je Kristu Spasitelju. Ponizni mali brat, sv. Spaso, vjerojatno se nije ljutio, što je njegova memorija zbrisana u korist Krista Spasitelja. Franjevcima je uzeta crkva i zemljište na temelju činjenice što su bili upisani kao vlasništvo župe, (a župe su biskupijska tijela), a ne samostana sv. Antuna.

Radio afera – samostan đački dom

Prvi i jedini župnik župe sv. Antuna u vrijeme talijanske uprave bio je P. Serafino Mattiello (1899- ), koji je 6. XI. 1947. od strane jugoslavenskih vlasti bio uhićen, osuđen i zatvoren nakon tzv. «radio-afere». O čemu je riječ?

Pošto je početkom 1947. mirovnim ugovorom u Parizu Istra pripala Jugoslaviji, naši su se «drugovi» htjeli što prije riješiti talijanskih fratara u Istri, od kojih su četvorica bili u Puli, pa je tajna služba tražila način kako da to efikasno izvede. Predstavivši se kao zaštitnici talijanskih interesa agenti su našli jednog naivnog fratra, koji je dozvolio postaviti tajnu radio stanicu na tavanu župne dvorane, odakle su se u Italiju «slale informacije» o stanju u Istri. Onda su fratri «uhvaćeni u kriminalnoj radnji», 6. studenoga 1947. pohvatani, zatvoreni i 23. prosinca osuđeni na zatvorske kazne od 3 do 16 godina. Godinu i pol bili su u Staroj Gradiški i jednu godinu u Ljubljani, a zatim u listopadu 1949. pomilovani. Samostan je bio konfisciran, proglašen općenarodnim imovinom i pretvoren u đački dom koji je djelovao do ljeta 1951. Nakon toga naši su hrvatski fratri mogli doći u samostan, ali kao podstanari države. Samostan je vraćen u vlasništvo franjevaca zajedno sa nekadašnjim sirotištem tek 1991. god.

P.Cornelio Hrelja

Kad su talijanski fratri pohvatani, župljani su bili ošamućeni i zaprepašteni. Među fratrima bio je i o. Kornelije Hrelja, Istranin, koji je, nakon mjeseca i pol dana istražnog zatvora, 18. XII. pušten i odmah preuzeo brigu za župu i crkvu. Crkvu je našao obezčašćenu, s obijenim tabernakulom, pobacanim i isprljanim svetim posuđem i razbacanim crkvenim ruhom. O P. Korneliju, uzornom i svetom redovniku koji je imenovan privremenim upraviteljem župe, napisana je cijela knjiga s naslovom «Salmi in galera». Naš o. Venko Gugić zapisao je o njemu: «U svom franjevačkom životu susreo sam mnogo redovnika, ali nijednoga koji bi bio sličan o. Korneliju. Pobožan, inteligentan, neutrudiv, obljubljen od sviju». O. Kornelije je jedno vrijeme živio u sirotištu, a pošto je odtamo istjeran živio je na tavanu iznad sakristije.

Dolazak hrvatskih franjevaca

Pošto je Istra oslobođena od Talijana, od franjevačkih samostana u Istri formirana je posebna jedinica, tzv. komisarijat za Istru, kojoj je na čelu bio pulski župnik p. Serafino Matiello, a njegov zamjenik o. Berard Barčić, član Dalmatinske provincije. Kako je p. Mattiello dospio u zatvor, komisarijat je vodio o. Barčić koji je bio profesor u Pazinu. Njega je početkom 1946. talijanski provincijal zamolio da naša provincija pošalje u svaki samostan Istre po jednog hrvatskog franjevca, da budu od duhovne pomoći našim vjernicima. U Pulu je bio poslan o. Stjepan Rade, ali je on uskoro otputovao u Argentinu. U proljeće 1948. stigao je u Pulu o. Venko Gugić, koji je o. Korneliju pomagao na župi. Dekretom Generalne kurije franjevačkog reda od 20. XII. 1948. samostani koje je bila preuzela ili osnovala Venecijanska franjevačka provincija dodijeljeni su našoj Franjevačkoj provinciji sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru. Premda je o. Hrelja volio svoje Istrane i zdušno radio na župi, krajem 1948. odlučio se vratiti u svoju provinciju u Italiji. Zato je 1. siječnja 1949. mons. Mihael Toroš, administrator porečko-pulske biskupije, o. Venka Gugića imenovao prvim našim upraviteljem župe sv. Antuna, koju službu je vršio do 1953. Budući da je samostan sv. Antun bio značajni samostan kome je priključena župa, uprava provincije je 1949. poslala u Pulu i druge fratre koji su pomagali o. Venku u pastoralu: o. Krsta Perovića i o. Fabijana Kaštelana. Ovaj posljednji brinuo se za svetište u Šijani gdje je i stanovao, a O. Venko i o. Krsto, dok je u samostanu bio đački dom, stanovali su u samostanu sv. Frane. Svi su oni uglavnom poznavali talijanski jezik.

Pod komunizmom

Dolazak nove države i nove političke stvarnosti pod komunizmom predstavljao je novi izazov i donio nove teškoće u odvijanju župnog pastorala. Dotadašnje stanovništvo Pule s dupkom se izmijenilo, Talijani su masovno otišli, a masa hrvatskog pučanstva s unutrašnjosti Istre i iz cijele Jugoslavije slila se u Pulu. Tradicionalno mornarički grad, uvijek pun mornara i njihovih časnika, koji su sada ideološki preodgojeni, pa su Crkvu promatrali kao zaostalu instituciju kojoj treba pomoći da što prije izumre. Mornari katolici, oni hrabriji, došli bi u crkvu kroz sporedni ulaz, prikrivajući se i često bili ukoreni za takvo «reakcionarno» ponašanje. Samo hrabriji roditelji slali su svoju djecu na vjeronauk i dolazili u crkvu. Samostan i prostorije za vjeronauk, pošto su 1951. vraćeni na upotrebu, bili su devastirani i trebalo ih je prema mogućnostima obnoviti. Svećenici su činili sve što su mogli da vjernicima pruže duhovnu hranu. Crkva je «zatvorena u sakristiju» i otpale su sve vanjske vjerske manifestacije, kao procesije i proslave blagdana koji nisu padali u nedjelju, kao Božić, Tijelovo i drugi. Teškom mukom izlazio bi tehnikom ciklostila kakav župni letak za slavlja i komemoracije. Na primjer, kad je potpisani ovih redaka u došašću 1977. priredio ciklostilski letak za blagoslov kuća potičući vjernike na bolji vjerski život i preko ministranata dostavio na kućne adrese, pozvan je na odgovornost zato što izvan crkve vrši vjersku propagandu. Župni listić «Obavijesti» tek se u vrijeme hrvatske države stao primjerenije izdavati četiri puta godišnje.

U gradu koji je dotad pretežno govorio talijanski odsad se sve više govori hrvatski, ali je Crkva poštivala vjernike talijanskog jezika i skrbila za njih. Za one koji su se osjećali Talijanima ispočetka bi se održavala jedna misa na talijanskom, zatim su se slavile mise u kojima su se dvojezično izmjenjivala čitanja, propovjedi i pjevanje. Poneka starija osoba i danas se kod nas ispovijeda na talijanskom. Isto tako poneka obitelj zatraži obred sprovoda na talijanskom jeziku, što se poštuje. Ostatak tog uvažavanja bar simbolički došao je do naših dana, na pr. u pjevanju, premda danas svi razumiju hrvatski. U kronici nalazimo da se za talijansku djecu održavao posebni vjeronauk, pa je na pr. 1961. dvadesetero talijanske djece zasebno pristupilo Prvoj pričesti. Žalimo što je pred par godina došlo do nesporazuma glede poneke pjesme na talijanskom jeziku.

Neka imena

U svako doba bilo je u župi ljudi koji su davali svoj veliki doprinos i koje ljudi pamte. Ima ih i danas. Žive nećemo spomenuti da ne povrijedimo njihovu skromnost.

Tko se ne sjeća fra Maurizia Bacco, brata Venecijanske provincije, koji je nakon rata htio ostati u Istri te je punih 27 godina proboravio u Puli (1955-1982) Skupljao je milostinju, posluživao kod oltara, zvonio za mise i zdravomariju ujutro, u podne i navečer, tako točno da se moglo narihtavati satove. Kad su 1982. prvi put elektrificirana zvona bio je nezadovoljan kao da su mu srezana krila. Zvona su zvonila sporijim tempom. Ljudi ga pitaju za razlog. - «Mah, ancora un po e pregheranno in elettrica» (Još malo pa će i moliti na eletriku). Malo nakon toga je i umro. Posjećivao je po planu tjedno i mjesečno određeni broj obitelji. Duhovit, šaljivdžija, govorio jezik «italo-croato». Buono e semplice. Vječni mu pokoj!

Zreliji župljani sjećat će se tete «Marije bez ruke», Čabran, koja je u mladosti izgubila desnu ruku radi ujeda zmije. Za nju se može reći kao i za proročicu Anu, da «nije napuštala hrama, nego je postovima i molitvom danu i noću služila Bogu». Bila je članica pjevačkog zbora, krasila oltare, čistila crkvu i okretala klupe, s jednom rukom sve dok nije zalegla. Neka joj Gospodin bude velika nagrada!

Župnici, upravitelji župe i župni vikari

    1. P. Serafino Mattiello ( 1940 – 1947)

Svećenici pomoćnici: p. Albino Simpliciano Gomiero, p. Cornelio Hrelja,

    1. P. Cornelio Hrelja ( 1947 – 1948)

Svećenici pomoćnici: o. Stjepan Rade, o. Krsto Perović, o. Venko Gugić, o. Fabijan Kaštelan (Šijana).

    1. P. Venko Gugić (1949 - 1953)

Svećenici pomoćnici: o. Krsto Perović, o. Fabijan Kaštelan, o. Nikola Španjol, gvardijan, o. Bono Mirošević, o. Jerko Valković, o. Rudi Velnić (Šijana)

    1. O. Hilar Lukšić (1953. – 1955)

Svećenici pomoćnici: o. Jure Dobrović, o. Pavao Dodič, o. Bono Mirošević, o. Gracija Bajt, o. Jerko Valković (Šijana)

    1. O. Benko Tulić (1955. – 1966)

Svećenici pomoćnici: o. Leonard Mihalić, gvardijan, o. Gracija Bajt, o. Pavao Dodič, o. Jure Dobrović, o. Jerko Valković (Šijana)

    1. O. Jerko Valković (1966 - 1967)

Vikari i drugi svećenici: o. Benko Tulić, gvardijan, o. Gracija Bajt, o. Šime Škunca, o. Ignacije Knafelj, o. Pavao Dodič, (Šijana)

    1. OVicko Tomašić (1967 - 1976)

Vikari i drugi svećenici u različitim intervalima: o. Gracija Bajt, gvardijan, o. Vlado Zahija, o. Željko Kovačić, o. Josip Deronja, o. Sebo Miš, o. Dane Zec, Ignacije Knafelj, o. Andrija Vlašić, o. Ignacije Jakominić, o. Pavao Dodič (Šijana).

    1. O. Stanko Škunca (1976 – 1985)

Vikari i drugi svećenici u različitim intervalima: o. Makso Vlašić, o. Andrija Bilokapić, (Šijana) o. Franjo Zelenika, o. Job Mikolić i o. Ivan Čutura, gvardijan.: o. Ignacije Jakominić i o. Berard Barčić.

    1. O. Matija Matošević (1985 – 1991)

Vikari i drugi svećenici u različitim intervalima: o. Ivan Čutura, gvardijan,

o. Frano Delić, o. Job Mikolić, (Šijana) o. Berard Barčić, i o. Ignacije Jakominić.

    1. O. Ivan Gavran (1991 - 1995)

Vikari i drugi svećenici: o. Matija Matoševič , gvardijan, o. Mate Polonijo.

o. Ignacije Jakominić, o. Berard Barčić.

    1. O. Anselmo Stulić (1995 – 2006)

Vikari i drugi svećenici: o. Mate Polonijo, gvardijan, o. Ivan Sadrić, o. Stanko Škunca, o. Berard Barčić.

12. O. Tomislav Hrstić ( 2006 -2016)

Vikari i drugi svećenici: o. Frano Delić, gvardijan, o. Stanko Škunca, (Šijana), o. Berard Barčić, stogodišnjak, o. Mate Trinajstić, o. Nikica Devčić,

O. Bojan Rizvan

       13.  fra Gabrijel Škibola (2016- )

                        Vikari i drugi svećenici: fra Leopold Mičić, gvardijan, fra Mate Trinajstić, fra Vlado Zahija, fra Job Mikolić

DOKUMENTI

UGOVOR O OSNUTKU ŽUPE

između Biskupije porečko-pulske koju predstavlja preuzvišeni gosp. mons. Trifone Pederzolli, biskup iste biskupije, i Venecijanske provincije sv. Franje Male braće

koju predstavlja Mngp. o. Ignazio Beschin, provincijalni ministar

1. Biskupija Porečka i pulska ustupa spomenutoj Venecijanskoj provinciji sv. Franje – pleno jure et ad nutum Sanctae Sedis / punopravno i na mig Sv. Stolice/ - novu župu sv. Antuna u Puli, kojom će pod jurisdikcijom Dijecezanskog Ordinarija upravljati ista Provincija.

2. Župi sv. Antuna u Puli pripadaju sva prava koje crkveno i civilno zakonodavstvo priznaju i pripisuju župama koje su povjerene redovnicima.

3. Ukoliko bi, prema sudu Dijecezanskog Ordinarija, u izvanrednim slučajevima, kao što je gradska žalost ili velika nepogoda, na pogrebu bila moralno potrebna prisutnost Pulskog katedralnog kaptola, pogreb će voditi isti Kaptol i slavit će se u katedrali, premda je pokojnik imao domicilij u župi sv. Antuna. U tom slučaju župnom će vikaru* pripasti odgovarajući portio paroecialis / župni udio.

4. Lokali koji bi se u budućnosti izgradili na području koje pripada Franjevačkoj provinciji, pa makar za potrebe župe, bit će vlasništvo iste Provincije.

5. Naprotiv, ukoliko bi se neki lokali izgradili prilozima izričito danim intuitu paroeciae /u nakani za župu/ a na području Franjevačke provincije, župa, da bi postala vlasnica istih lokala, treba otkupiti taj teren.

6. U slučaju da se redovnici Venecijanske provincije sv. Franje, zbog nepredviđenih razloga i neovisno o volji Dijecezanskog Ordinarija, spontano povuku iz Samostana sv. Antuna u Puli, Dijecezanski će Ordinarij biti slobodan župu povjeriti drugima i po pravičnoj cijeni ( «ad un prezzo equo») otkupiti potrebne lokale.

7. Naprotiv, ukoliko bi redovnici Venecijanske provincije sv. Franje morali prisilno napustiti mjesto, sačuvali bi pravo da ponovno dobiju župu s istima prijašnjim pravima čim bi se mogli i vjerovali da će se vratiti; a to u periodu ne duljem od deset godina od prestanka zapreke, u odnosu na uzrok napuštanje.

8. Na blagdan sv. Tome, nova Župa sv. Antuna poklonit će Katedrali 6 debelih svijeća od liturgijskog voska svaka od 3 kilograma.

9. Ovaj ugovor neće se moći mijenjati niti modificirati bez suglasnosti dvaju ugovaratelja.

U Veneciji, S. Michele in Isola, 23. kolovoza 1938.

Fr. Ignazio Beschin

Min. Prov. OFM

M. P.

Poreč, 29. kolovoza 1938. + Trifone Perezzolli

biskup porečki i pulski

U starom crkvenom pravu upravitelj koji je vodio župu u ime samostana imao je naslov župnog vikara